|
Pitanje: Naš imam džamije svakog petka nakon predavanja ili dersa kao što to
mi kod nas nazivamo ili malo prije džumanske hutbe je navikao da uči dove
određenim ljudima. Dakle, onima koji hoće da stupaju u brak, ili tragaju za
lijekom, opskrbom ili djecom i tome slično. Oni mu šalju te dove na papiru
ili nečemu drugom.
Kakav je propis šerijata u pogledu ovog inoviranog djela koje su uveli
svakog petka?
Odgovor: Ovo pitanje sadrži više podpitanja a u onome što slijedi je
šerijatski propis ali o svakom pitanju pojedinačno:
Prvo pitanje: Obraćanje koje drže pojedini imami u nekim državama a posebno
kada je riječ o Zapadnim zemljama i zemljama arapskom Magriba, i uzimanje
tog čina običajem koji se smatra obožavanjem Allaha subhanehu ve te'ala.
Međutim ovo su novotarije koje su inovirane i o kojima Allah nije objavio
nikakav dokaz. Čak što više predstavlja najružniji vid novotarija jer se
one oprečno i paralelno postavljaju onome sa čime je došao ovaj
monoteistički šerijat od obraćana petkom putem dvije hutbe što je dovoljno.
Nad ovom novotarijom se može primijeniti ono što je Imam Šatibi rekao u
definiciji novotarije kao što se to spominje u njegovom poznatom djelu El
I'atisam ( 1 / 37 ) da je to izmišljen put u vjeri koji se paralelno
suprostavlja šerijatu čime se ima za cilj slijeđenje puta onakvog kakav se
cilja šerijatom ili čak pretjerivanje u obožavanju Allaha subhanehu ve
te'ala.
Kažem: Bilo koje obraćanje ili ders petkom prije dvije hutbe ili nakon njih
ili među njima, kao što se to čini u nekim zemljama sa obrazloženjem potrebe
za porevođenjem hutbe, time se želi postići ono što se treba postići sa
dvije hutbe od savjetovanja, opomene, podučavanja halalu i haramu. Zbog toga
se taj čin suprostavlja onome sa čime je došao šerijat. Pored toga ovim
činom se želi približiti Allahu subhanehu ve te'ala, što će jasno ukazati da
se radi o inoviranim novotarijama a Allah je najbolji pomagač.
Drugi pitanje: Traženje dove od druge osobe je šerijatski dopuštena stvar,
čak i kad bi se radilo da vjerski bolja osoba traži to od slabije osobe. Kao
što to prenose Ahmed, Ibn Madže, Ebu Davud i Tirmizi od Omera b. Hattaba
radijjallahu anhu da je tražio dopuštenje od Allahovog Poslanika salallahu
te'ala alejhi ve selem da ode na umru pa mu je Allahov Poslanik salallahu
te'ala alejhi ve selem dopustio i rekao: E brate, pridruži nas u tvojoj dovi
i nemoj nas zaboraviti. Ebu Isa kaže: Ovaj hadis je hasen sahih.
Na kraju predaje Ahmed i Ebu Davud dodaju: Ništa mi nije bilo od toga draže
pa čak ni ono nad čime se pojavi sunce.
Svi plemeniti ashabi, da Allah bude zadovoljan sa svima njima, su tražili od
Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem da uči dove za njih. Kao što
stoji u poznatom hadisu od Ukaše b. Muhsina radijjallahu anhu u obadva
Sahiha i drugim djelima od Ebu Hurejre radijjallahu anhu kada kaže: Čuo sam
Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem da kaže: Od mog ummeta
će ući skupina od sedamdeset hiljada ljudi u džennet čija će lica sijati
kako što sija Mjesec. Pa je Ukaša b. Muhsin, skidajući ogrtač ustao i rekao:
Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja budem od njih. Na što on reče: Allahu
učini ga od njih. Zatim je ustao drugi čovjek od ensarija pa reče: Allahov
Poslaniče, moli Allaha da ja budem od njih. Na što Allahov Poslanik
salallahu te'ala alejhi ve selem reče: Ukaša te prestigao.
Ummet se još uvijek koristi dovom i nikome nije moguće osporiti taj čin, ne
onome ko traži da mu se učini niti onome od koga se traži da uči. Naprotiv,
time se nada i očekuje nagrada, kao i to što se nadaju da će meleki aminati
na njihove dove.
Imam Muslim bilježi predaju u svom Sahihu od Safvana b. Abdullaha, muž od
Derda'a, kaže:
Došao sam u Šam, te sam ošao Ebu Derda'i ali ga nisam zatekao kod kuće ali
sam zatekao Ummu Derda'a a ona mi reče: Hoćeš li na hadž ove godine? Rekoh:
Da. Ona reče: Onda dovi za nas za naše dobro. Jer je Allahov Poslanik
salallahu te'ala alejhi ve selem govorio: Dova muslimana upućena da on ne
zan za nju je dova na koju se Allah odaziva. Kod njegove glave je određen
melek, kad god moli za brata za njegovo dobro, ovaj melek koji je određen za
njega kaže: Amin, i tebi isto tako.
Krenuo sam na tržnicu pa sam sreo Ebu Derda'a, a on mi reče isto tako
prenoseći od Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem.
Mnogo je sličnih primjera ovome među ashabima i onim generacijama koje su
došle iza njih.
Treće pitanje: U propisanom ibadetu mora postojati utemeljenje u sunnetu u
samom uzroku, vrsti, količini, kavoći, vremenu i mjestu. I to onako kako su
to postavili učenjaci od pravila upravo radi toga da se izbjegne moguća
pojava inovacije u vjeri. (Pogledaj 'Inoviranje u potpunosti vjere i
opasnost novotarija od Šejha Ibn Usejmina rahimehullah str. 20 – 23)
Jer ako se ovaj vid ibadeta suprostavi sunnetu u bilo čemu onda je to
novotarija koja se vraća onome ko ju je izmislio. Kao što se prenosi u oba
Sahiha i u drugim zbirkama hadis od Aiše radijjallahu anha da je Allahov
Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Onaj ko uvede u ovu našu
stvar, ili našu vjeru, ono što nije od nje ono mu se odbija. Dakle vraća se
njemu.
Ono što je brat pitalac spomenuo oblik smatranja dove za drugoga na neki
poseban način i u određeno vrijeme suprotno je sunnetu i načinu upućivanja
dove za drugoga dok ovaj to ne zna. A to je da se nesmije ograničavati i
određivati vremenom ili mjestom. Zbog toga je postupak spomenutog imama
novotarija koja mu se neće odobriti. Naprotiv, mora mu se na nju ukazati
upravo radi načina na koji je sprovodi. Kao i to da je bitno pojasniti onome
ko ima za cilj činiti ovaj vid novotarije da mu se ona odbija radi onog
hadisa od majke pravovjernih radijjallahu anha. A Allah najbolje zna i On je
Najmudriji.
Toliko, Allah upućuje na Pravi put i samo je uspjeh kod Allaha.
U određenom broju ubjeđenja postoje pitanja vezana za ibadete
Hvala Allahu onako kako Mu se zahvaljuju zahvalnici i neka je selam i
salavat i blagoslov na Njegovog vjerovjesnika Muhammeda El Emina, njegovu
porodicu i sve ashabe, a zatim...
Pojedinci koji su proučavali ispravno vjerovanje su osjetili određene
probleme u pogledu određenih ibadeta kada se spominju u djelima akaidskog
tipa koja u sebi sadrže pitanja imana i stvari vezanih za vjerovanje. Pa su
me pojedinci upitali da bi otklonuli nejasnoće o tome, pa sam odgovorio
tražeći od Allaha subhanehu ve te'ala pomoć:
Nema se potrebe čuditi ako se nekada u pitanjima vjerovanja spomenu određene
stvari vezane za ibadete. Ili ako se spomenu pojedini ogranci u knjigama
koje govore o osnovama vjere. Moguće je primijetiti mnoštvo takvih pitanja u
knjigama potvrđenih imama, Allah bio zadovoljan sa njima. Između ostalog tu
spadaju riječi Imama Ebu Džafera Et Tahavija rahimehullah u njegovoj
Poslanici o akidi kada kaže: Mi zastupamo stav potiranja po mestavama na
putu i mjestu boravka, kao što je prenosi u predajama.
Tome je slično ono što je spomenuo reformator Šejh Muhammed b. Abdul Vehhab
rahimehullah odmah nakon pitanja naricanja za mrtvim pitanje mut'e
(privremenog braka). Kao i obavezu naređivanja dobra i spriječavanja zla.
Pogledaj 'Konačna riječ u pojašnjeju akide Šejha Muhammeda b. Abdul Vehhaba,
str. 40.
Ovim stilom su pisali mnogi drugi od učenjaka i to se ne smatra miješanjem
različitih pitanja među osnovama i ograncima vjere. Ili postavljanje pitanja
na pogrešnom mjestu. Nego za to postoje razlozi i obrazloženja, od kojih su:
Prvo: Odgovor novotarima koji su određene zabrane svrstali u vjerske propise
popur šija – rafidija koji propisuju naricanje za umrlim, kao i udaranje po
prsima i kukanje za imamima i ehlul bejtom smatrajući to sunnetom do Sudnjeg
dana kojim se približavaju Allahu pored svega onoga što se desi od
ceremonija udaranja po prsima i što je propraćeno idolatrijom i postupcima
širka.
Pošto su rafidije ubacile naricanje pitanjem od pitanja vjerovanja i
ubjeđenja u svojoj vjeri, isto tako je ovo pitanje spomenuto u knjigama
akaida ehlu sunneta. Ne zato što je to pitanje od pitanja tevhida i akide,
nego da se ukaže na nepravilnost ubjeđenja u nečemu čime se oni žele
približiti Allahu subhanehu ve te'ala (ili evlijama i dobrim ljudima.)
Drugo: Pojašnjenje nepravilnosti određenih osnova na kojima su novotari
gradili svoje pravne propise u pojedinim pitanjima među kojima je prvo
negiranje dopuštenosti potiranja po mestvama tvrdeći da je to nepravilan čin
pripisujući to čistim imamima ehlul bejta kako su oni tobože se složili na
zabrani mesha po mestvama. I pored toga da onaj ko ne opere noge kod abdesta
kako je njegov namaz nepravilan ako je potrao meshom po mestvama. Isto tako
i namaz onome ko klanja iza takve osobe navodno nije ispravan. A mnogo je
stvari što su šije predstavile u svojim tvrdnjama kako postoji konsenzus
ehlul bejta nad tim pitanjima dok su to pitanja koja su najudaljenija od
mogućnosti postizanja konsenzusa o njima.
Drugo pitanje je namjerno suprostavljanje novotara ehlu sunnetu smatrajući
to sloganom od slogana novotara isto onako kao što je to pojašnjeno u
pitanju potiranja po mestvama oko čega postoji konsenzus onih čiji se
konsenzus uvažava.
Zbog toga je bilo svrsishodno da se ova pitanja spomenu u knjigama osnova
vjerovanja kako bi se pojasnile nepravilnosti osnova onih koji su se
oslonuli na novotare u pojašnjenju ovih propisa a to je odbijanje potvrđenog
konsenzusa i uvažavanje konsenzusa ehlul bejta bez obaziranja na druge
učenjake iako to nije moguće potvrditi ili ustvrđivanja konsenzusa u onome
oko čega sigurno postoji razilaženje.
Treće: Odgovor novotarima koji smatraju obavezu pridržavanja nekih sporednih
propisa, ako se uzme u obzir da su stvarno propisani, kao sloganom svog
mezheba. Kao što kažu za 'tukju': Nema vjere onaj ko nema tukje.[1] Ili kada
kažu: Onaj ko ne koristi mut'a privremeni brak nije šija.
Dovoljno je za shvatanje nepravilnosti ove dvije tvrdnje sagledavanje
njihove očite strane.
A što se tiče spomena pitanja odmah nakon zabrane mut'a braka ili tukje u
akaidskim knjigama ehlu sunneta je čin odricanja od novotarija i novotara.
Mi spomenemo njihov stav: Nema vjere onaj ko nema tukje. Zatim pojasnimo
nepravilnost njihovog stava koji želi da spoji između tukje i licemjerstva u
ovim pitanjima, kao i način na koji im se mi suprostavljamo.
Isto tako spomenemo njihov stav: Onaj ko ne koristi mut'a privremeni brak
nije šija. Zatim navedemo odmah iza toga stav konsenzusa onih čiji se
konsenzus prihvata među sljedbenicima istine da je ovaj vid braka haram. A
onda nakon toga pojasnimo našu razliku u odnosu na nosioce ove teorije koji
smatraju ovaj čin nečin što ih razdvaja od svih ljudi.
Dakle, nema nikakve nejasnoće ako se spomenu neka pitanja od ibadeta u
knjigama osnova vjere. Jer je potrebno da se iznese istina radi same koristi
što sa druge strane ne znači da su to pitanja usko vezana za pitanja osnova
vjere po samom propisu u odnosu na protivnika čime će se proglasiti
novotarom, griješnikom ili nevjernikom. Nego se radi o fikhskim pitanjima
koja se striktno tiču šerijatskog prava i na osnovu čega se donose određeni
propisi u šerijatu.
Toliko, a Allah upućuje na Pravi put i samo je uspjeh kod Allaha.
د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib
alhaisam@gmail.com
-------------------------------------
[1] Tukja je pretvaranje ili upotreba laži za potrvđivanje ili pokazivanje
određenog stava posebno u situacijama kada postoji opravdani strah da že se
suprotna strana osvetiti toj osobi ako sazna za suštinu njegovog ubjeđenja i
to je nešto čime se šije koriste i nešto što smatraju dijelom svoje vjere.
|
