|
Pitanje: Kakav je propis iskopavanja kaburova? Koji su to primjeri kada se
mora ili je potrebo iskopati kaburove? Da li se razlikuje ili da li je
drugačiji propis shodno stanju i uslovima?
Odgovor: Kažem, tražeći od Allaha pomoć nakon što sam Mu se zahvalio i donio
salavat i selam na Njegovog Poslanika te njegovu porodicu:
Allah subhanehu ve te'ala je učio svetost muslimana jednom od najvećih
svetinja. Zatim ju je naredio svim muslimanima i muslimankama da je čuvaju.
Ovo je nešto što su prethodnici ( selefi ) shvatali prije kasnijih
generacija ( halefa ). Ibn Hibban i Tirmizi prenose sa dobrim lancem od
Abdullaha b. Omera radijjallahu anhuma da je jednog dana pogledao u Kabu i
rekao: Veličanstvena li je tvoja svetost, veličanstvena li je tvoja svetost,
ali je svetost vjernika veća od tebe.
Svetost muslimana nije ograničena njegovim životom nego traje tokom njegovog
života i nastavlja se nakon njegove smrti i obaveza je da se čuva i da je se
kloni u svakom slučaju i u svakom stanju.
Buharija prenosi da je Abdullah b. Abbas radijjallahu anhuma prisustvovao
dženazi Mejmune majke pravovjernih radijjallahu anha u Serefu pa je rekao:
Ovo je žena Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem pa kada je
podignete na nosilima nemojte je trsti niti drmati nego budite pažljivi.
Hafiz Ibn Hadžer rahimehullah, kao što je u Fethul bari, kaže: Ovo ukazuje
da je svetost muslimana nastavljena i nakon njegove smrti kao što je
postojala u toku njegovog života. U tom smislu se prenosi hadis u kojem se
kaže: Lomljenje kosti muslimana dok je mrtav je kao lomljenje njegove kosti
dok je živ. Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže a vjerodostojnim ga je ocjenio
Ibn Hibban.
Nema sumnje da je u iskopavanju kaburova i preošenje onoga što je ostalo od
ostataka mrtvih u rakama skrnavljenje njihove svetosti. Allah subhanehu ve
te'ala je obaveznim naredio da se njegova svetost čuva, pazi i štiti.
Tako da je osnova zabrana iskopavanja kaburova muslimana. Od ove se osnove
neće odstupiti osim u slučajevima koje su naveli islamski učenjaci a ti
slučajevi se dijele na dvije vrste:
Prva vrsta je iskopavanje kaburova radi određenog cilja i nije dozvoljeno
prelaziti nužnu granicu. I nakon što se izvrši ta opravdana potreba ostatci
mrtvoga se moraju vratiti odmah iza toga i na isto mjesto.
Pod ovom vrstom se mogu spomenuti određeni slučajevi:
Prvi: Ako u kabur padne nešto ili se zaboravi tokom ukopavanja od imetka ili
vrijednosti kao što je novac ili alatka onoga ko kopa, ili se u kaburu nađe
nešto što je oteto kao što su ćefini i tome slično, u tom slučaju je
dopušteno da se iskopa kabur da se izvadi to što je ostalo. Obaveza onoga ko
ga iskopa da ponovo spremi mejita nakon što izvadi ono što je palo u kabur
ili se zaboravilo u njemu.
Ibn Kudame El Makdisi rahimehullah u djelu El Mugni ( 2 / 412 ) kaže: Ako u
kabur upadne nešto vrijedno iskopat će se i to će se izvaditi. Ahmed je
rekao: Ako kopač zaboravi svoju lopatu u kaburu dozvoljeno je da se iskopa i
da se izvadi. A o onome što upadne u kabur kao što je sjekira ili
srebrenjaci, da li će se iskopati? Pa je rekao: Ako je nešto vrijedno...
El Hatib Šerbini u djelu Mugnil muhtadž kaže: Ako je ukopan u otetoj zemlji
ili odjelu pa se zatraže od strane vlasnika mora se iskopati makar se umrli
već izmijenio. Iako u tom činu postoji skrnavljenje svestosti mrtvoga ali se
pravo mora dati onome kome pripada.
Drugi: Ako se sa ukopanim nalazi veća količina vrijednog imetka kabur će se
otkopati a imetak koji je sa njim će se izvaditi a kabur će se po drugi put
ponovo vratiti u ono stanje.
Pojedini učenjaci su koristili kao dokaz, za otkopavanje kabura da bi se
izvadilo ono što je zakopano sa mrtvim, predaju koju bilježi Ebu Davud od
Abdullaha b. Amra radijjallahu anhuma gdje kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika
salallahu te'ala alejhi ve selem, kada smo krenuli na Taif i kada smo prošli
pored jednog kabura da je rekao: Ovo je kabur Ebu Ragala. On je bio u ovoj
tvrđavi i bio je zaštićen. Ali kada je izašao njega je pogodila kazna koja
je pogodila njegov narod pa je ukopan na tom mjestu. Dokaz tome je da je sa
njim zakopan ćup zlata. Ako ga iskopate naći ćete ga sa njim. Ljudi se
dadoše na kopanje i izvadiše ćup.
Kažem: Ovaj hadis je slab. A od najboljih načina da se navede kao dokaz
dozvole otkopavanja kabura kako bi se iz njega izvadilo nešto vrijedno ili
imetak je analogija prečega. Jer će se tada reći: Ako je šerijat naredio da
se otkopa kabur radi prstena ili lopate kopača i tome slično, onda je preče
da to isto bude propisano da se izvadi veća količina imetka u novcu ili u
nekom drugom obliku. I bez razlike da li je to nešto što se vraća u imetak
mrtvog u njegovom životu ili da pripada nekom drugom a Allah najbolje zna.
Treći: Potreba za odbukcijom leša radi prepoznavanja njegovog identiteta ako
nije bio poznat kod ukopavanja ili prije, ili radi utvrđivanja vrste zločina
ili načina na koji je izvršen, ili određivanja zločinaca koji su uzrokovali
ubistvo ukopanoga bez opravdanog razloga, kao što je to postalo praksom u
modernom vremenu. U ovom slučaju je obaveza obratiti se na mišljenje doktoru
muslimanu i to povjerljivoj osobi kada je riječ o otkopavanju kabura i
obdukciji. Kao i to da je obaveza tražiti dopuštenje od štićenika umrlog, u
većini slučajeva ubijenog, prije nego što se pristupi skrnavljenju njegove
svetosti. Allah najbolje zna.
Kažem: Ovaj oblik ili slučaj je posebno karakterističan po svojoj prirodi
radi samog proučavanja i pronalaženja kako bi se došlo do najpreciznijih
šerijatskih pravila koja dozvoljavaju otkopavanje kabura sa ciljem izvršenja
obdukcije kako svetost muslimana ne bi bila polje izigravanja i razonoda
lahkoumnika. A uspjeh je kod Allaha.
Druga vrsta: Otkopavanje kaburova radi prenošenja onoga što je u njima od
leševa ili ostataka na sasvim drugo mjesto u odnosu na ono gdje ukopan, radi
šerijatske koristi koja se može odnositi na samog umrlog ili nekog drugog od
živih. Ova vrsta se manifestuje kroz tri oblika a to su:
Prvi: Ako se radi o prenošenju posmrtnih ostataka mrtvog radi njegove lične
koristi kao da se recimo nađe u slanom zemljištu ili zemlji koja je
podložena klizištima ili ispunjena rupama, ili prolaskom kanalizacije i tome
slično, ili da bude izložena iskopavanju zvijeri, ili da se želi proširiti
kabur umrlom.
Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah, kao što stoji u Medžmual fetava ( 24
/ 303 ) kaže: Neće se otkopati kabur umrlog osim radi potrebe, kao da je
umrli ukopan na mjestu na kojem može biti oštećen, tako da će biti prenešen
na drugo mjesto kao što se postupilo sa pojedinim ashabima.
Moguće je da Šejhul Islam ovim svojim riječima ukazuje na predaju kod
Buharije u Poglavlju: Da li će se izvaditi iz kabura ili rake umrli radi
razloga, u djelu Džamia sahih sa lancem do Džabira b. Abdullaha radijjallahu
anhuma gdje kaže: Kada smo bili na Uhudu moj otac me pozva na večer i reče:
Ja ne vidim ništa drugo osim da ću poginuti na početku bitke među prvim
ashabima Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Posle sebe
nikoga nakon Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem neću
ostaviti dražeg sebi osim tebe. Ja imam dug pa ga vrati. I budi prema svojim
sestrama dobar. Kada smo osvanuli on bješe prvi koji pogide. Sa njim je
ukopan jos jedan čovjek. Meni nije bilo drago da sa njim u kaburu bude još
neko pa sam ga izvadio nakon šest mjeseci a on je bio onakav kakvog sam ga
ukopao onoga dana osim što su mu uši bile oštećene.
Ibn Hadžer rahimehullah kaže: Njegove riječi: Poglavlje Da li će se izvaditi
iz kabura ili rake umrli radi razloga tj. radi uzroka, čime je pokazao na
zabranu otkopavanja umrlog u bilo kojem slučaju ili bez opravdanog razloga.
Kao što bi se desilo da neko odredi dozvolu radi toga što je ukopan bez
gasuljenja ili dženaze. Dok je u Džabirovom hadisu pokazatelj dozvoljenosti
otkopavanja ako se radi o koristi koja se vraća na umrlog radi povećavanja
njegovog ličnog blagoslova... u Džabirovom hadisu se nalazi i drugi dokaz, a
to je dopuštenje otkopavanja umrlog radi nečega što proističe od živoga jer
nije postojala nikakva šteta u tome što je sa umrlim ukopano drugo tijelo.
Što je moguće osjetiti u Džabirovim riječima ''Meni nije bilo drago''.
Kažem: U ovo se može ubrojati i prenošenje umrlog muslimana iz nevjerničkog
groblja u muslimanska i suprotno.
Drugi: Ako je zemlja, u kojoj je umrli ukopan, oteta. Tako da se nameće
nužda eshumacije tijela kako bi se prenijelo na drugo mjesto. Te kako bi se
omogućilo vlasniku zemlje da je koristi osim ako je on pokloni kao sadaku
ili se odrekne svog prava.
Treći: Ako se radi o kaburovima čiji su tragovi izbrisani i ako se u
njihovom prenošenju može postići prevladavjuća korist za muslimane, kao što
je proširenje mesdžida ili da se napravi procijep za put ako nije moguće to
izbjeći, ili da bi se sagradila brana od vode ili zaštita od jakog vjetra,
ili nešto slično tome od nužnih potreba.
Kako dokaz dopuštenosti ovog čina, ali u granicama onoga nužnoga, je predaja
koju prenosi Buharija u svom Sahihu od Enesa b. Malika radijjallahu anhu u
priči o Poslanikovoj salallahu te'ala alejhi ve selem izgradnji Mesdžidu
Kuba u Medini. U toj predaji se spominje da je Allahov Poslanik salallahu
te'ala alejhi ve selem naredio da se gradi džamija pa je poslao plemenu Benu
Nedžar i upitao ih da mu prodaju zid na tom mjestu. Pa su rekli: Mi ne
tražimo njegovu vrijednost osim kod Allaha subhanehu ve te'ala. Enes kaže:
Iza tog zida je bilo ono što ću vam reći. Tu su bili kaburovi mušrika,
oronule kuće i palme. Pa je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve
selem naredio da se kaburovi mušrika iskopaju, a da se kuće poruše a palme
počupaju. Palme su iskorištene za zidove džamije, a između njih su postavili
kamenje da ih održava... ( Hadis).
Hafiz Ibn Hadžer, kao što je u Fethu, kaže: U hadisu je dokaz o ličnom
izbornom postupku prema mazarju ako se posjeduje poklonom ili kupovinom. Kao
o i dozvoli iskopavanja kaburova čiji su tragovi izblijedili osim ako nisu
poštovani. Isto tako je dokaz o dozvoli obavljanja namaza na mjestu gdje su
eshumirani kaburovi mušrika i prenešeno ono što je bilo u njima, kao i to da
je dozvoljeno sagraditi džamiju na takvim mjestima.
Kažem: Ono čime su muslimani iskušani u mnogim današnjih zemljama jeste da
se arhitekte i planeri urbanih sredina počesto okome na stara mezarja iako
za to ne postoje opravdani razlozi. Možda ta mezarja u osnovi nisu
zapostavljena pa se prenose ili se dadne bližnjima kratko vrijeme da prenesu
ostatke svojih umrlih, jer ako to ne učine kaburovi bivaju poravnati sa
zemljom. Dok će ono što se nađe na tim mjestima biti prenešeno na
'divljački' način. Da bi se na tim mjestima postavili parkovi, javna
kupatila ili toaleti. Ili da se sagrade stanice javnog saobraćaja ili da se
postave putevi iako u osnovi za to ne postoji potreba. Još gore od toga su
priče koje su doprle do mene kako se u nekim zemljama desilo da su uklonjena
mezarja kako bi se postavile biste ili statue predsjednika ili javnih
državnih i narodnih ličnosti, ili kako ih već od mila nazivaju. Dakle, na
ovaj način se nepravedno napada na svetosti mrtvih što je Allah naredio da
se čuva, pazi i štiti.
Ovaj postupak je neprihvatljiv razumom i običajem, a iznad svega toga što je
šerijatski neopravdan. Ili čak što više radi se o velikom uništavajućem
grijehu radi kojeg će počinioc biti kažnjen Allahovom kaznom.
Zbog toga je potrebno osuditi i spriječiti ovaj čin shodno mogućnostima i
ustegnuti se od udjela u takvom činu mišljenjem, razgovorom ili čak
zanimanjem, a u najmanju ruku ne odobravanjem šutanjem.
Također, haram je, ako ne postoji za to potreba, koristiti se građevinama
koje su sagrađene na tim mjestima na kojima su bila mezarja muslimana i koja
su iskopana iz hira bez ikakavog šerijatskog obrazloženja ili opravdanja.
Jer se na njih odnosi propis otete zemlje na kojoj je otimaču neće odobriti
posjedovanje.
Allah najbolje zna, i nema snage niti moći osim Uzvišeni i Veličanstveni
Allah.
د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib
alhaisam@gmail.com
|
