|
Pitanje: Ja sam osoba koja pripada muslimanskoj zajednici i koja boravi u
Irskoj nekoliko godina. Zbog toga što živimo na Zapadu ponekada nam se
pojave određeni šerijatski problemi tako da nam je potrebno i šerijatsko
riješenje. Međutim nemamo nikoga od učenih koga bi smo mogli pitati osim
dvojice imama postojećih u Dablinu i treće osobe nema. Imajući u vidu da je
jedan od njih inžinjer poljoprivrede i nije od učenih niti specijalizovan u
šerijatskim znanostima, a on to priznaje. Međutim hafiz je Kur'ana i mnogo
proučava šerijatske znanosti. Drugi je svršenik Azhara poznat po tome što
gradi menhadž olakšica u fetvama do te mjere da nismo sigurni u fetve koje
nam donese da su to jedinstvena riješenja za ono što nas tišti.
Kakav je vaš savjet u ovakvom slučaju? Hoćemo li učiti vjeru od njih? Ili
ćemo se vratiti na stare djela iako nismo sposobni i rijetko je neko od nas
može doći do šerijatskog riješenja na direktan način iz knjiga? Ili ćemo se
obratiti muftijama u drugim državama kad god nam se ukaže potreba za fetvom
u našim stalnim životnim pitanjima?
Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Na samom početku nevolim da se u šerijatskim pitanjima čovjek vraća samo na
jedan izvor u pogledu fetvi u bilo kojem vremenu ili prostoru. Jer
ograničavanje fetve na određenu osobu ili skupinu, bez razlike da li se radi
o sijelu, skupu, odboru i slično, biva razlogom zatvaranja vrata širokokog
idžtihada u islamskom pravu. To će nas vratiti u vrijeme učmalosti koje je
gušilo ummet dugi niz vijekova.
Također ovo ne znači da ćemo mi otvoriti vrata idžtihada pred svakom osobom,
ili onome ko se ističe i posjeduje uslove, ili onome ko nije spreman od
mladih osoba i učenika, neiskusnih osoba čije je stanje rasplakalo sadašnje
generacije kao što je rasplakalo i prethodnike.
Ibn Abdul Berr prenosi da je Imam Malik ušao kod svog šejha Rabiatu Re'j pa
ga zateče kako plače. On ga upita: Zašto plačeš? Jel radi nedaće koja te
pogodila? On reče: Ne, nego su pitani za fetve oni koji nemaju znanja pa su
se u islamu desile ogromne stvari. Pojedini koji daju fetve tamo ili amo su
zaslužniji da budu zatvoreni od kradljivaca. Edebu mufti vel mustefti od En
Nevevija str. 85.
Ljudi su u pogledu idžtihada poput dvije krajnje strane i sredina. Najbolja
stvar je sredina. Od sredine je da se svako drži svog mjesta. Za idžtihad
imaju odgovarajući ljudi od izgrađenih učenjaka. Također slijeđenje ima
svoje pristalice koje nisu sposobne na nešto drugo i ne postupaju osim po
tome.
Ono što je pitalac naveo u pitanju da jedan od imama nije specijalizovan u
pogledu šerijatskih znanosti ne znači da ga ne treba pitati o onome što zna
i za što posjeduje dokaz i zbog toga što nemože opravdati sve što odbije od
njega. Zato što znanje nije sa diplomama ili akademskim stupnjevima kao što
je poznato u moderno vrijeme. Nego se znanje postiže potragom i trudom da se
do njega dođe. Onaj ko ga nađe našao je veliko dobro.
Na muftiji je obaveza da dadne fetvu shodno svom znanju o istini sa dokazom
makar se tu radilo o određenim pitanjima i slučajevima.
Šemsuddin Ibnul Kajjim rahimehullah kaže: Idžtihad je stanje koje prihvata
participiranje i podjelu time što će čovjek biti mudžtehidom u određenim
naukama dok će biti sljedbenikom u drugim ili u jednom poglavlju od njegovih
poglavlja. Kao što je osoba koja će svoje vrijeme utrošiti u traženju nauke
glede nasljedstva, dokaza o tome i izvlačenju pravila iz Kur'ana i sunneta
mimo svih ostalih znanosti. Ili u poglavlju o džihadu, hadžu ili nečem
drugom. On nema pravo na fetvu u onome u čemu ne zalaže svoj idžtihad. Niti
će ga ono što posjeduje od znanja, o određenim pitanjima, povesti na
otvoreno polje fetve o stvarima koje njemu nisu poznate.
Pa ako bi se reklo: Šta mislite o osobi koja poznaje jedno ili dva pitanja,
da li ima pravo iznositi fetve o tim pitanjima? Reći će se da je dozvoljeno
po tačnijem mišljenju od dva mišljenja koja zastupa Imam Ahmed. U ostalom da
li je ovo nešto osim dostavljanje od Allaha i Njegovog poslanika. Neka Allah
nagradi svakoga onoga ko pomogne islam makar dijelom rečenice. Dok je
spriječavanje ove osobe, u onome što zna, greška. Ialamul muvekiin ( 4 / 216
– 217).
Ako bi smo pretpostavili, kao što je pitalac naveo, da nepostoji sposoban
muftija, kojem će se povjerovati u vjeri i menhadžu, kojem bi se moglo
obratiti u pitanjima stanovnika te zemlje onda je na njima da pošalju nekoga
da traži znanje. To je njima farzi kifaje. Ako to neko od njih učini bit će
dovoljno i dobro. A ako ne učine onda će svi snositi grijeh. Allah subhanehu
ve te'ala kaže: Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih
iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj
narod kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali. (Et Tewbe, 122)
Dakle, da među njima postoji osoba koja će im biti kao dokaz i ako se pokaže
da su njegove fetve sa dokazima onda sve ono što se desi od razilaženja
njihova obaveza je da se povrate onima koji nose znanje makar on nebio u
njihovom kraju.
Također je potrebno da za onoga koga uzimaju kao muftiju postoje preporuke
učenih i njihove pohvale te svjedočenja o njegovim sposobnostima.
Imam Malik rahimehullah kaže: Nisam donio fetvu sve dok mi za to nije
posvjedočilo sedamdeset ljudi da sam sposoban. A u drugoj predaji: Nisam
donosio fetve sve dok nisam pitao učenije od sebe da li me smatraju
sposobnim da to radim. Također je rekao: Čovjek ne smije sebe smatrati
sposobnim za nešto sve dok ne upita učenije od sebe. Abadi fetve od En
Nevevija str. 18.
Što se tiče potrage za olakšicama u fetvama što je moguće primijetiti kod
pojedinih šejhova danas je generalni problem kojim je iskušan veliki broj
muslimana. Posebno oni koji su daleko od svoje domovine udaljenošću i
vremenom. Također u ovakvom prilasku vjeri postoje mnoge stvari.
U ovom pitanju se nalazi mnogo podpitanja glede olakšavanja u fetvama što
smatram obaveznim da se pojasni na ovom mjestu. Jer pojašnjenje kod pojave
potrebe se ne smije odgađati šerijatski gledano. Niti je pojmljivo tako
nešto a ako neko želi više onda ćemo ga uputiti na knjige prethodnika. A ako
želi sažetak o tome onda neka pogleda brošuru ''Moderne fetve između
olakšavanja i mogućnosti sprovođena'' gdje će naći dovoljno pojašnjenja o
sljedećim pitanjima:
Prvo pitanje: Davanje fetvi je opasna pozicija zbog čega su učeni najviše
izbjegavali ovaj položaj. Jer onaj ko se okrene fetvama kao da se okrenuo
vatri. Nema ništa čudno da su je izbjegavali istaknuti prethodnici i potonji
učenjaci. Osim u slučajevima kada im je to postalo ličnom obavezom. Sve to
bojeći se da ih ne obuhvate riječi Uzvišenog: Reci: 'Kažite vi meni zašto
jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?’
Reci: 'Da li vam je to Allah dozvolio ili o Allahu laži iznosite?’ (Junus,
59)
Ebu Kasim Ez Zamahšeri rahimehullah kaže: Ovaj ajet je dovoljan da se čovjek
odbije na najžešći način u dopuštanju sebi davanja odgovora o pitanjima za
koja biva pitan. Također ukazuje na obavezu opreza kada je riječ o tome. Te
da niko ne kaže za nešto da je dopušteno ili nije nakon što bude sigurna i
potpun u tom pitanju. Onaj ko nije siguran nek se boji Allaha i neka šuti
jer u suprotnom on iznosti izmošljotine o Allahu. El Keššaf ( 2 / 242).
Darimi bilježi u svom Sunnenu mursel predaju od Ubejdullaha b. Ebu Džafera
da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Najhrabriji
među vama za fetve je najhrabriji za Vatru.
Imam En Nevevi rahimehullah kaže: Znaj da je fetva ogromna opasnost i velika
pozicija. Sadrži mnoge vrijednosti, jer je muftija nasljednik vjerovjesnika,
alejhimu sselam, kao i to što izvršava farz ali je izložen griješenju.
Zbog toga su rekli da je muftija onaj ko se potpisuje umjesto Allaha.
Prenosi nam se od Ibn Munkedira da je rekao: Učenjak je između Allaha
subhanehu ve te'ala i Njegovih stvorenja. Pa neka pripazi kako ulazi među
njih. Prenosi nam se od prethodnika i valjanih potomaka u mnogim primjerima
kako su izbjegavali davati fetve, ali ćemo ovdje spomenuti samo neke radi
blagoslova i koristi. Prenosi nam se od Abdu Rahmana b. Ebu Lejle da je
rekao: Zapamtio sam stotinu dvadeset ashaba ensarija Allahovog Poslanika
salallahu te'ala alejhi ve selem. Kada bi jedan od njih bio pitan prebacio
bi na drugoga, a on na drugoga sve dok se ne bi pitanje vratilo onome prvom.
U drugoj predaji: Niko od njih nije progovorio nešto o hadisima a da nije
više volio da je njegov brat to učinio prije njega. Niti je bio upitan za
neku fetvu a da nije više volio da je njegov brat dao tu fetvu. Od Ibn
Mesuda i Ibn Abbasa radijjallahu anhum se prenosi da su rekli: Onaj ko
donese fetvu za sve ono za šta je pitan on je luđak. Od Šeabija, El Hasena i
Ebu Hussajjina, tabiina, se prenosi da su rekli: Neko od vas daje fetvu kada
bi se ponudila Omeru b. Hattabu radijjallahu anhu sakupio bi radi nje
učesnike na Bedru. Od Ata'a b. Saiba tabiina se prenosi da je rekao:
Zapamtio sam ljude koji kada su bili upitani o nečemu i dok su odgovarali
tresli bi se. Od Ibn Abbasa i Muhammeda b. Adžlana se prenosi da su rekli:
Ako se zanemari učenjak neznam hoće li pogoditi u svojim izrekama. Od
Sufjana b. Ujejne i Sahnuna se prenosi da su rekli: Najhrabriji čovjek u
fetvama je onaj ko ima najmanje znanje među njima. Prenosi se da je Šafija
bio upitan o nečemu pa nije odgovorio. Pa je bio upitan zašto a onda reče:
Dok sagledam šta je korisnije da odgovorim ili da prešutim. Od Esrema se
prenosi da je rekao: Čuo sam Ahmeda b. Hanbela kako često govori: Neznam. I
to je poznata njegova uzrečica. Od Hajsema b. Džemila se prenosi da je
rekao: Prisustvovao sam kada je Malik bio upitan o četrdeset i osam pitanja
pa je za trideset i dva rekao: Neznam. Također se prenosi da je Malik možda
bio upitan o približno pedeset pitanja pa ne bi dao odgovor ni na jedno od
njih. Onda bi govorio: Onaj ko hoće da dadne odgovor za nešto neka sebe prvo
stavi pred džehennem i džennet. Pa gdje vidi da će završiti onda neka
odgovori. Bio je upitan o nečemu pa je rekao: Neznam. Rečeno mu je: To je
malo i lagahno pitanje. On se naljuti i reče: Nema u znanju ništa lahko.
Šafija kaže: Nikoga nisam vidio sposobnijeg da je Allah mu podario
sposobnost od Ibn Ujejne a da nije više šutio kod fetvi. Ebu Hanife kaže: Da
nema straha od Allaha da neće znanje nestati nikada ne bi odogovorio na
fetvu. Oni nađu izlaz a meni grijeh. Mnogo je prenešenih mišljenja od
učenjaka po ovom pitanju. Adabi fetvi od Imama En Nevevija str. 13 i poslije
nje.
Možda je svrsishodno da spomenem ovdje sebe i moju braću kako je to naveo
šejh Mensur b. Junus El Behuti u djelu Keššaful kina'a fi fikhil habeli ( 6
/ 299) kao lijepu smjernicu u suptilnosti davanja fetvi od strane onoga ko
nema sposobnost niti uslove za to. Također upućujući na ono što bi trebalo
onome ko se posveti fetvama nakon što je spomenuo riječi Imama En Nevevija
kao što smo prenijeli maločas.
Imam Ahmed i drugi kada su htjeli da osude onoga ko se posveti fetvi su
koristili predaju: Najhrabriji među vama za fetve je najhrabriji za Vatru.
Ahmed kaže: Ne bi trebao da daje odgovor za sve što bude upitan.
I kaže: Ako se čovjek boji nečega onda nema potrebe da govori o tome.
I kaže: Čovjek se ne bi trebao prepustiti davanju fetvi sve dok se u njemu
ne nađe pet svojstava:
Jedno je da ima nijet, tj. da bude iskren radi Allaha a ne radi pozicije ili
nečeg sličnog. Ako nema nijeta onda neće imati ni nagrade, niti će u
njegovim riječima postojati svjetlost. Djela su prema namjerama a svakom
čovjeku pripada ono što je naumio.
Drugo je da bude blag, smiren i staložen. Jer ako nije takav neće moći
odraditi ono na šta se odlučio od pojašnjenja šerijatskih pitanja.
Treće je da bude jak na onome na čemu je, na znanju jer ako nije takav onda
sebe izlaže veličanstvenoj stvari.
Četvrto je dostojanstvenost i da se ne ljuti na ljude. Jer ako nije
dostojanstven ostat će ovisan o ljudima i uvijek će imati potrebu za onim
što je u njihovim rukama što će svakako njima predstavljat štetu.
Peto je poznavati ljude. Dakle muftija mora poznvati ljude njihove spletke i
varke. Nesmije imati lijepo mišljene o njima. Nego mora biti oprezan i
pažljiv u pogledu onoga što mu postavljaju pitanja kako ga ne bi odvukli u
pokuđeno. Preuzeto iz djela Keššaful kina'a.
Od onoga što je prenešeno kako su se selefi ustručavali davati fetve jeste
predaja od Hafiza El Menavija u Fethul Kadir ( 1 / 158), kao i ono što je
prehodilo, pa dodaje:
Abdullah b. Omer radijjallahu anhuma je bio upitan pa je rekao: Idi onom
vođi ljudi što je uzeo da ih predvodi pa to njemu stavite na vrat. Također
je rekao: Hoće da nas postave kao most nad džehennemom kako bi prelazili
preko njega.
Neka je Allah zadovoljan sa njima kako su samo bili jednostavni i kako nisu
htjeli da se opterećuju i da se postavljaju kao nadzorni nad ljudima u onome
radi čega su se mogli kajati na ovom i onom svijetu. Imam El Menavi je
lijepo opisao predaje od njih pa kaže: Na osnovu prenešnog potvrđeno je da
je haram muftiji davati olakšice.
Kažem da En Nevevijevim riječima ''Muftija potpisuje umjesto Allaha''
odgovara ono što je prethodilo od riječi Ibnul Kajjima kao što je svoju
knjigu nazvao Ialamu muvekiin an Rabbil alemin – Potpis učenih za Gospodara
svjetova.
Također navod Imama Eš Šatibija rahimehullah kada kaže: Muftija u ummetu je
na poziciji Vjerovjesnika salallahu te'ala alejhi ve selem. El Muvafekat ( 4
/ 140).
Drugo pitanje: Zabranjena je bezbrižnost u fetvama pod izgovorom
olakšavanja. Također je zabranjeno tražiti fetve od onoga ko je poznat po
tome da je bezbrižan osim ako fetva nije produkt šerijatskog dokaza, iz
Kur'ana, sunneta, konsenzusa ili analogije.
Imam Šafija rahimehullah kaže: Nije dozvoljeno onome ko se osposobio da bude
sudija ili muftija da sudi osim po onome što je potvrđeno kao dokaz, a to
podrazumijeva Kur'an, sunnet ili ono što su rekli učenjaci bez razilaženja
ili analogijom na osnovu svega ovoga. I nije mu dozvoljeno da donosi fetve
ili da sudi po onome što se smatra lijepim. El Umm, ( 7 / 298).
En Nevevi rahimehullah kaže: Zabranjena je bezbrižnost u fetvama a ako se to
zna za nekoga haram je od njega tražiti fetvu. Edebul fetva vel mufti str.
37.
Ibn Salah rahimehullah kaže: Nije dozvoljeno muftiji da bude bezbrižan u
donošenju fetve. Ako je poznat po tome onda od njega nije dozvoljeno tražiti
fetvu. To se može manifestovati u tome što ne potvrđuje svoje fetve dokazima
ili požuruje sa fetvom prije nego joj dadne njeno pravo u proučavanju i
razmišljanju. Na to ga može ponijeti misao da je požurivanje sposobnost a
sporost nesposobnost i nedostatak. Međutim to je znak neznanja. Da bude spor
i da ne pogriješi je ljepše nego da požuri pa da zaluta i da druge zavede.
Fetve od Ibn Salaha ( 1 / 46). Pogledaj Ebebul mufti vel mustefti ( 1 /
111).
Ibn Muflih El Hanbeli rahimehullah kaže: Zabranjeno je muftiji da bude
bezbrižan u fetvama i da se slijepo povodi za time. El Furua ( 6 / 379).
Na drugom mjestu kaže: Zabranjena je bezbrižnost u fetvama ili traženje
fetve od noga ko je po tome poznat. El Mubdia ( 10 / 25). El Behuti prenosi
od njega ove riječi u Keššaful kina'a ( 6 / 300).
Treće pitanje: Dobri selefi, od onih od kojih su nam doprle vijesti, od
ashaba, četverice imama i drugih, da Allah bude zadovoljan sa njima, su išli
ovim putem ustručavajući se slijeđenja olakšica u fetvama. To su smatrali
znakovima iskvarenosti vjere osobe. Na to su skretali pažnju i upozoravali.
U tom smislu su prethodne riječi Imama En Nevevija: Kada bi bilo dozvoljeno
slijediti bilo koji mezheb hoće to bi odvelo da slijedi olakšice svakog
mezheba shodno njegovom hiru. Davao bi sebi na izbor između dozvole i
zabrane, između obaveze i dopuštenosti. To će ga odvesti do dokidanja
obaveza sa njegovog vrata. El Muheddebu šerhil El Medžmua ( 1 / 5).
Imam Eš Šatibi rahimehullah, o onima koji nepravedno spajaju mezhebe, kudeći
ih kaže: To vodi ka slijeđenju olakšica u mezhebima bez oslonca na
šerijatski dokaz. El Muvafekat ( 4 / 72). Zatim je od Ibn Hazma prenio
konsenzus da je to grijeh i da nije dozvoljeno. El Muvafekat ( 4 / 74).
Hafiz Ez Zehebi kaže: Onaj ko bude slijedio olakšice mezheba i greške
mudžtehida svoju vjeru je porobio. Kao što je El Evzai rekao za ovakve i
njemu slične: Onaj ko uzme stav mekelija o mut'a braku, kufljana o
nakišeljenom grožđu, medinlija o pjevanju i šamljana o nepogrešivosti halifa
sakupio je svako zlo.
Isto je sa onim ko uzme fetve o kamatnom poslovanju od onoga ko ih dopušta,
ili o razvodu i braku kao dozvoljenosti od onoga ko to smatra otvorenim
pitanjima za raspravu i tome slično on se prepustio oslobađanju od vjere.
Molimo Allaha za zaštitu i uspjeh. Sijjer ealamu nubela ( 8 / 90).
Hafiz Ibn Abdul Berr prenosi od Sulejmana Et Tejmija da je rekao: Kada bi
uzeo svaku olakšicu od učenih u meni bi se sakupilo svako zlo. Zatim je Ibn
Abdul Berr rekao: Ovo je konsenzus i nije mi poznato razilaženje u tome.
Džamia bejanil ilmi ve fadlihi. ( 2 / 112).
Četvrto pitanje: Slijeđenje olakšica i zapostavljanje obaveza radi olakšica
je pokuđeno zbog toga što se time osoba poistovjećuje sa jevrejima na koje
se Allah rasrdio i prokleo i od njih učinio majmune i svinje.
Kutrubi u svom Tefsiru prenosi o riječima Uzvišenog: O Poslaniče, neka te ne
zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim
govore "Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju, i jevreji, koji izmišljotine mnogo
slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao
riječima s mjesta njihovih izvrću i govore: Ako vam se ovako presudi, onda
pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati (El Maide,
41) od Abdullah b. Džabira radijjallahu anhu da je rekao: Neki čovjek od
stanovnika Fedeka je počinio blud pa su napisali pismo jevrejima Medine da
pitaju Muhammeda o tome pa ako im naredi da ga bičuju da prihvate a ako im
naredi da ga kamenuju da ne prihvate. Pa je objavljen ovaj ajet. Tefsir od
Kurtubija ( 6 / 177) U Sunnenu od Ebu Davuda od Ebu Hurejre radijjallahu
anhu se prenosi da je rekao: Neki jevrej je počinio blud sa ženom pa su
jedni drugima rekli: Odvedite nas ovom Vjerovjesniku jer je on vjerovjesnik
poslan sa olakšicama. Pa ako nam izrekne fetvu mimo kamenovanja prihvatit
ćemo je i to će nam biti dokaz kod Allaha pa ćemo reći: To je fetva
vjerovjesnika od Tvojih vjerovjesnika.
Peto pitanje: Oni koji pozivaju na olakšice u modernom vremenu, od muftija i
njima sličnih, su se pozvali na mnoge sumnjive stvari kako bi podržali svoj
pravac, od čega je:
Njihova prva sumnja i odgovor na nju: Oni koriste općenite dokaze koji
ukazuju na korištenje olakšica i otklanjanje poteškoće kao ciljem od
šerijatskih ciljeva. Kao što Allah subhanehu ve te'ala kaže: Allah želi da
vam olakša a ne da oteža. (El Beqare, 185)
Međutim zanemarili su početak ovog ajeta u kojem nije dopušteno koristiti
olakšicu da se iftari u danima ramazana sa otkupninom onome ko može da
posti. Što potvrđuje prethodni ajet u riječima Uzvišenog: ... a oni koji
nisu sposobni da poste onda neka se otkupe tako što će nagraniti siromaha.
Buharija bilježi predaju od Seleme b. Ekvea da je rekao: Kada je objavljen
ajet ... a oni koji nisu sposobni da poste onda neka se otkupe tako što će
nagraniti siromaha. Postupalo se po njemu da može platiti otkupininu tako
što će nahraniti siromaha onaj ko ne posti sve dok nije objavljen ajet
poslije njega pa ga je derogirao. Kažem da je ovo derogacija propisa sa
težim od njega što ukazuje da se radi o otežavanju a ne o olakšavanju u
nečemu pa razmisli.
Također oni se koriste dokazom u kojem Allah subhanehu ve te'ala kaže: Allah
vam u vjeri nije učinio poteškoće. (El Hadždž, 78). Ovdje je isti slučaj u
tome što su zanemarili početak istog ovog ajeta a to su riječi Uzvišenog:
Borite se na Allahovom putu istinskom borbom. On vas je odabrao... Jer je
opće poznato da nepostoji veća poteškoća od teškoće koju sa sobom nosi
džihad i njegova obaveza. Tako da se otklanjanje poteškoće mora primijeniti
nad onima nad kojima je poteškoću otkonio Zakonodavac a ne mišljenja onih
koji se pozivaju na olakšice.
U tom kontekstu je predaja koju prenose obadva Šejha u svojim Sahihima, Ebu
Davud u svom Sunnenu i Imam Ahmed u Musnedu od majke pravovjernih Aiše
radijjallahu anha da je rekla: Allahovom Poslaniku salallahu te'ala alejhi
ve selem nikada nije dato da odabira između dvije stvari a da nije odabrao
onu koja je lakša osim ako se ne radi o grijehu. A ako bi se radilo o
grijehu onda niko nije bio udaljeniji od njega od tih grijeha.
Također predaja koju bilježi Buharija u Poglavlju o nauci u svom Sahihu i
Muslim u Poglavlj u o džihadu od Enesa radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik
salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Olakšavajte a nemojte otežavati,
obradujte nemojte rastjerivati.
A u predaji kod Buharije u djelu El Edeb: Olakšavajte a nemojte
rastjerivati, smirite nemojte rastjerivati.
Muslim i Ebu Davud bilježe predaju od Ebu Muse radijjallahu anhu da je
rekao: Kada bi Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem slao nekoga
od svojih ashaba radi izvršenja nekog posla govorio bi im: Obradujte a
nemojte rastjerivati, olakšavajte a nemojte otežavati.
Kažem da sve što je navedeno od objava i mnogo drugih tekstova jeste ono na
čemu stoji ovaj šerijat od olakšavanja i nenanošenja štete bilo kome kao i
otklanjanja neugodnosti i poteškoća. Ali su pozivači na olakšanje shvatili
ove dokaze na pogrešan način. Te su ih primijenili nad stvarima koje nemogu
podnijeti. Jer su se posvetili podršci svoje sumnje pod sloganom olakšavanja
u fetvama smatrajući to ispravnim pravcem. Međutim u narednim redovima ćemo
navesti suprotno njihovim tvrdnjama te otklonuti njihove sumnje inšaAllah.
Prvo: Postoji velika jezička razlika između olakšice i olakšavanja. Zato što
su olakšice termin koji je u sklopu islamskog šerijata kao i to da
predstavlja cilj od šerijatskih ciljeva sa kojim su došli Kur'an i sunnet.
Također su Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem i selefi davali
njihovo mjesto. Međutim olakšavanje je nešto ponuđeno od ljudi tako što će
ono što u osnovi nije olakšica žele učiniti lahkim što i jeste njihova
greška.
Drugo: Vjerovjesnikov salallahu te'ala alejhi ve selem odabir između dvije
stvari one koja je bolja, kao što je prenešeno u hadisu od Aiše radijjallahu
anha treba spomenuti četiri blage tačke:
Prva: Poslanikov salallahu te'ala alejhi ve selem odabir je bio u onome u
šta mu je omogućeno da bira a ne u svemu što mu je bilo objavljeno ili na
što je bio obavezan, on i njegov ummet. Primjer toga je razilaženje oko
oblika ezana, tekbira za bajram i slično tome od čega niko ne bi bio kuđen
zato što je odabrao ono ili ono od učenjaka zbog postojanja predaja o
obadvije vrste.
Druga: Ograničenje odabira da ne bude grijeh. Nema sumnje da je odstupanje
od ispravnijeg prema onome što je neispravno, ili opovrgavanja onoga što je
potvrđeno šerijatskim dokazima, i još je preče da se odbaci, grijeh radi
kojeg za njegovog nosioca postoji bojazan od zablude. Tako da ova tvrdnja
nema udjela u olakšavanju onoga što je propisano u bilo čemu.
Treća: Spomenuti odabir se može primijeniti na ovosvjetske potrebe a ne na
vjerska pitanja. To je nešto što su shvatali učenjaci prije nas. Od njih je
Hafiz Ibn Hadžer rahimehullah kada kaže: To što kaže: ''između dvije
stvari'' se odnosi na ovosvjetske stvari jer u vjerskim stvarima ne postoji
grijeh. A mogućnost odabira između onoga u čemu je grijeh i ono u čemu nema
grijeha je od strane stvorenja. Međutim ako se radi o Allahu onda tu postoji
problem jer odabir biva između dvije dopuštene stvari. Fethul Bari ( 6 /
713).
Četvrta: Ako se ova predaja ne ograniči sa onim što je prethodilo izgledat
će kao da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem odabrao sebi teže
kao što je odabrao noćni namaz do te mjere da su mu pucale pete pored toga
što mu je Allah subhanehu ve te'ala oprostio od prethodnih grijeha i one
koje bi počinio kasnije. Hafiz u Fethu kaže: Ako bi smo ovo prenijeli na ono
što se smatra grijehom to bi bilo moguće jer mu je dao mogućnost da odabere
između zemaljskih riznica pored bojazni da se time ne bi zabavio u odnosu na
ibadet, primjera radi. Ili da mu nedadne od ovog svijeta osim onoliko koliko
mu je dovoljno iako mu je bogastvo bilo lakše. Dok je grijeh u pogledu ovoga
nešto djelimično moguće ili ne čime se ne želi obrazložiti njegova greška
jer je on nepogrešiv. Fethul Bari ( 6 / 713).
Treće: Nema obaveza bez podnošenja tegobe. Iako se tegoba nalazi u svakoj
obavezi shodno njoj samoj s time da se razlikuje. Pa ako nam je dozvoljeno
da biramo najlakši mezheb kako bi smo odbacili svaku poteškoću, onda bi nas
to odvelo da dokinemo mnoge šerijatske obaveze.
Imam Šemsuddin Ibnul Kajjim rahimehullah kaže: Kada bi bilo dopušteno
svakome onome ko je zauzet ili onome kome je teško da koristi olakšice onda
bi se izgubili vadžibi ili bi potpuno iščezli. Ialamul Muvekiin ( 2 / 130).
Također kada je govorio o olakšicama putovanja, kaže: Tegoba je vezana za
olakšicu u onolikoj mjeri koliko joj odgovara. Pa ako se radi o tegobi
bolesti ili bola koji mu šteti onda će mu biti dopušteno da se iftari ili da
klanja na sjedeći ili ležeći. To je kao poređenje sa određnim brojem, ali
ako se tekoba odnosi na umor onda koristi ovog i onog svijeta su vezane za
umor i trud. Neće se odmoriti onaj ko se neumara. Nego će se shodno umoru
odmoriti. Tako da šerijat u svojim propisima i koristima ima svrsishodnost i
međusobnu harmoniju, Allahu hvala i zahvala. Ialamul Muvekiin ( 2 / 131).
Druga sumnja i odgovor na nju: Oni smatraju da slijede u njihovom odabiru
lakšega i osloncu na njega u svojim fetvama, te da imaju uzor u selefima
koji su donijeli fetve na osnovu toga, makar se radilo o slabom, neispravnom
ili nevaljanom stavu. Nakon toga su osudili svakoga onoga ko bi im se
suprostavio bez dokaza. Ni radi čega drugog osim što on ne slijedi njihov
mezheb niti ide onim putem kojim idu oni od pretjerivanja u olakšavanju
makar se koristili pobijanjem ili zanemarivanjem dokaza onih koji ma se
suprostavljaju.
Oni su nadjačani jedinstvenim dokazom konsenzusa suprotno tome što oni
slijede. Imam Karrafi rahimehullah kaže: Što se tiče presude ili fetve sa
onim što je netačno je suprotno konsenzusu. Mevahibul dželil ( 6 / 91).
Imam En Nevevi kaže: Kada bi bilo dozvoljeno slijediti bilo koji mezheb hoće
to bi odvelo da slijedi olakšice svakog mezheba shodno njegovom hiru. Davao
bi sebi na izbor između dozvole i zabrane, između obaveze i dopuštenosti. To
će ga odvesti do dokidanja obaveza sa njegovog vrata. El Muheddebu šerhil El
Medžmua ( 1 / 5).
Imam Eš Šatibi rahimehullah kaže: Možda dođe do fetve u određenom pitanju pa
će se reći: Zašto zabranjuješ to i to kada je to stvar razilaženja? Tako da
će razilaženje iskoristiti kao dokaz da dozvoli nešto samo radi toga što je
to pitanje oko kojeg postoji razilaženje. Iako o tome ne postoji dokaz kojim
bi se dokaza dozvoljenost. Niti slijedi nekoga ko je preči da bude slijeđen
od onoga ko kaže da je ta stvar zabranjena. Međutim ovo je očita greška
pripisana šerijatu jer je učinio osloncem ono što nemože biti oslonac i
dokazom ono što nije dokaz. El Muvafekat ( 4 / 78).
Šejh Mensur El Behuti El Hanbeli kaže: Nema pravo svako onaj ko se pripiše
mezhebu jednog imama, ako je upitan za neko pitanje ako o njemu postoje dva
stava ili oblika, da odabere jedan od njih koji hoće i da po njemu postupa
nego mora obratiti pažnju na govor imama i kasnijih generacija onih čije je
mišljenje bliže Kur'anu i sunnetu. Keššafil kina'a ( 6 / 300).
Treća sumnja i odgovor na nju: Oslonili su se na ono što je prenešeno od
selefa i imama koji su slijeđeni u dobročinstvu kako je poželjno da se
koriste olakšice a u tom smislu su riječi Katade rahimehullah kada kaže:
Uzmite olakšicu koju vam je dao Allah. Pogledaj djelo Tuhfetul mevlud str.
8.
Ili riječi Sufjana Es Sevrija rahimehullah: Kod nas je znanje olakšica uzeta
od povjerljivog. Dok u žestini može svako biti dobar. Adabul fetva od En
Nevevija str. 37.
Također govor Šejhul Islama Ibn Tejmijje: Ako vjernik učini ono što mu je
dopušteno želeći time da izbjegne haram radi potrebe za njim on će za to
biti nagrađen. El Medžmual fetava ( 7 / 48).
Ili riječi Ibnul Kajjima: Olakšice u ibadetima su bolje od žestine. Šerhul
Umde ( 2 / 541).
I mnoge druge predaje koje su uzeli kao svoje dokaze ili nešto još mimo toga
što su zanemarili.
Ako razmislimo o onome što smo naveli, i neznam da su nešto drugo uzeli kao
dokaz od govora učenih, nigdje nećemo naći dokaza o olakšavanju oko kojeg
modernisti brbljaju. Katade poziva na olakšice koje je Allah propisao i ne
kaže: Olakšavajte u onome što vi smatrate lijepim ili samo da bi ste
olakšali robovima ili kako bi ste im omogućili da nešto učine lakše. Ibn
Tejmijje spominje mogućnost zadovoljavanja halalom u odnosu na haram ali ni
u kom slučaju to neznači dozvoljavanje harama u osnovi ili odabir stava koji
zastupa da je nešto haram dopušteno ili da je samo pokuđeno makar njegov
dokaz bio slab i sumnja prividna.
Što se tiče Ibnul Kajjima on govori o olakšicama u ibadetima i to je nešto
oko čega ne postoji razilaženje. Međutim pozivači na olakšavanje su zapali u
dozvoljavanje harama, negiranje pokuđenosti onoga što je mekruh. Velika li
je razlika između ova dva mezheba.
Ono što se prenosi od Sufjana rahimehullah neće se upotrijebiti od njega kao
olakšica kojom će se dokinuti obaveza ili dopustiti haram. Nego je to
pokazatelj na šta treba da se osloni učenjak kod donošenja fetvi onome ko je
zapao u sigurnu tegobu koja se isključivo odnosi na njega kako bi izvršio
ono što mu je obavezno ali ne da mu to isto dokine.
En Nevevi kaže: Onaj čija je namjera ispravna pa traga za metodom u kojem
nema sumnjivih stvari kako bi se riješio velikog problema i sl. onda je to
lijepo. Ona osnovu toga može primijeniti nešto od onoga što je prenešeno od
selefa kao što su riječi Sufjana: Kod nas je znanje olakšica uzeta od
povjerljivog. Dok u žestini može svako biti dobar. Adabul fetva od En
Nevevija str. 37. Allah najbolje zna.
Šesto pitanje: Popuštanje i olakšavanje u fetvama bez šerijatskog oslonca je
u cjelosti pokuđeno. Iako su neki oblici drugi od ostalih. Shodno onome na
šta potiče olakšavanje. Neki od učenih su spomenuli određene oblike
olakšavanja kao što Imam En Nevevi rahimehullah kaže: Od popuštanja jeste to
da ga loše namjere ponesu da slijedi zabranjene ili pokuđene varke ili da se
drži sumnjivih stvari kao bi došao do olakšica kako bi olakšao onome od koga
ima korist ili otežao onome kome želi nanijeti štetu. Adabul fetva od En
Nevevija str. 37.
Najgore moguće olakšavanje je što ulizice i koristoljubci donose fetve
vladarima da bi ohalalili njihova zla. Ili da ublaže ono što je od vjerskih
obaveza povodeći se za time ličnim ciljevima i strastima.
Muhadis arapskog Magriba Ebul Fadl Abdullah b. Es Siddik El Gamari
rahimehullah kaže: Što se tiče onih koji hite prema dozvoljavanju harama i
donose fetve kako bi zadovoljili vladare pojedinih vlada. Njihove fetve se
mogu razlikovati shodno dozvoljavanju ili zabranjivanju glede na strasti i
ciljeve. Oni su mudžtehidi u brisanju vjere. Namjerili su se da izmijene
njene propise i neće se spasiti od Allahove kazne, niti od Njegove žestoke
osvete. Allah nije nemaran glede onoga što rade. Opasnosti po vjeru i
vrijedne pretrage od Ibn Es Siddika El Gamarija str. 161.
Sedmo pitanje: Ostalo je još da pojasnimo pravi put u pogledu fetvi, davanju
ispravnijeg mišljenja i djelovanja po tome. To je nešto što prvenstveno
savjetujemo sebi i našoj braći. I nije ništa drugo osim slijeđenje Kur'ana i
sunneta i ono za šta su posvjedočili kao istinitim od šerijatskih dokaza,
konsenzusa i utemeljne analogije. Ovo je potvrđeno u knjigama imama i nije
potrebno da to sažimamo ovdje na brznu nego ćemo se zadovoljiti riječima
Hafiza Zehebija kada kaže: Onaj ko dostigne stupanj itdžtihada i o tome mu
posvjedoči grupa imama, njemu nije dopušteno da slijedi. Ili kao što se
početnom pravniku ili običnom čovjeku koji zna Kur'an ili njegov dobar dio
neće nikada dopustiti idžtihad. Kako će biti mudžtehid ili šta će govoriti?
Na onosvu čega će graditi svoje fetve? Kao će letjeti i koje perje
koristiti? Treću skupinu predstavlja pravnik sposoban, koji shvata i poznaje
hadise. Onaj koji poznaje napamet skraćeno djelo o sporednim stvarima ili
knjigu o osnovama, onaj koji je proučavao gramatiku, onaj ko je sudjelovao u
dobrim djelima. Onaj ko uči napamet Allahovu Knjigu, onaj ko se posvećuje
tefsiru i raspravi koristeći pri tome Kur'an. To je stupanj onoga ko je
dostigao određeni idžtihad i koji se spremio da se upušta u dokaze učenjaka.
Onda kada mu se pokaže istina u pitanjima i kada se potvrde dokazi i
djelovanje znamenitih učenjaka po istome onda neka slijedi istinu i neka ne
korača putem olakšica. Neka se pazi jer mu poslije iznošenja dokaza nije
dopušteno da slijedi. Sijjeru ealamil nubela ( 18 / 191).
Molimo Allah da nam podari uspjeh, nama i našem bratu koji je postavio
pitanje i svima onima do kojih dopre ova naša knjiga, u dobru među riječima
i djelima. I da nas zaštiti Svojom blagodati i vrijednostima od zablude i
spoticanja.
Hvala Allahu Gospodari svjetova.
د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib
alhaisam@gmail.com
|
